уторак, 31. март 2015.

CEKAJUCI SRECU


Sreca [ ili radost ] je subjektivno stanje zadovoljstva zivotnom situacijom, povezano sa osecanjem ispunjenosti i uzivanja. U stanja koja su blisko povezana sa srecom ukljuceni su; zdravlje, bogatstvo, uzivanje u zivotu, sigurnost, zadovoljstvo i ljubav.
Svi zele da budu srecni. I samo se o sreci prica. I sve se radi sa ciljem da budemo sto srecniji. Sekvence radosti uznemiravaju nasa cula. Cokolada popravlja raspolozenje. Alkohol nas oslobadja svih kocnica. Ali Fortuna je prevrtljiva  i u nas minijaturni svet ume da unese krs, lom i tugu.
Nesavrsen pogled kroz zivot pokazace da bi nam bilo mnogo lakse kada bi nam neko kazao ili nas uputio kako da budemo srecni. I kako da zivimo. Sta da jedemo. Kojim putem da krenemo kroz zivot. Bila bi to divota jedna. Sve bi nam bilo mnogo lakse tada. Jer, brzina vremena bez vaznosti i radosti, puna neizvesnosti, ponekad  je neizdrziva. Zato posezemo za knjigama koje obecavaju srecan kraj, za ljubavnim romanima, uputstvima i bensedinima. Zato od secanja stvaramo magiju, uvek dodajuci nesto neistine i zelje. Nesto osecaja srece. Par trenutaka ili citavu jednu vecnost. Nemacki filozof Arthur Schopenhauer je tvrdio da je najveca urodjena greska covecanstva ideja da postojimo zato da bismo bili srecni. Ali, uprkos svemu, mi stalno tezimo da budemo srecni. Zato su nam ponekad potrebni malo nepostojeci svetovi. Iluzija po potrebi. Trik. "Fast fud" magija. Srecu nalazimo u najboljem prijatelju i voljenoj osobi. Ali, kad nas napuste prijatelji i voljena osoba, shvatimo da je sve bila savrsena varka. I da je sreca kao ronjenje na dah. Nesto kao par sekundi prijatne vrtoglavice koju izaziva orgazam. Nije li tajna u verovanju da je radost zivota u dubini nas samih i u samoj potrazi za srecom, koja je zapravo neuhvatljiva? Mozda nas to traganje ponekad ucini nesrecnim, depresivnim, besmislenim, ali mi ne mozemo da prestanemo da tragamo. Ne znam ima li smisla napominjati, ali u nekim starim ili kako ih jos zovu, mudrim knjigama, obicno na poslednjim stranama ili izmedju redova pise kako sreca ili bolji zivot ne dolaze sami od sebe, ne padaju nam sa neba i da se za niih moramo boriti.
Kada napokon shvatimo da svet nije uredjen da bi nas ucinio srecnim i da se sreca kao deo zivota ne podrazumeva sama po sebi, onda se malo razocaramo. Ali to razocarenje se zove zrelost, odrastanje ili to nazovite kako hocete. Ali sigurno necemo biti srecniji ako od nje odustanemo. Potraga za srecom, koja je neuhvatljiva, mozda nas cini nesrecnima, ali nikada ne mozemo da prestanemo da je trazimo.  Moguce je da ce nekome ova prica o sreci izgledati kao proseravanje, ali u tome i jeste fora citavog zivota. U tome je tajna uspeha Paula Koelja. I Skota Peka. I svih onih koji vrte proverene mudrosti pitko napisane . Zivimo pomalo sa glavom u oblacima i bez cvrste podloge pod nogama, sa verom u buducnost za koju ne znamo sta nam donosi. Jedan dan nam je dobar, drugi nije, ali ne preostaje nam nista drugo nego da cekamo i borimo se za svoju srecu. Citamo horoskope, okrivljujemo promene vremena za svoju losu volju i mrzovolju. Dan za danom, nedelja za nedeljom, mesec za mesecom, godina za godinom, prolaze, a mi, u nadi da ce biti bolje, takodje prolazimo. Verujemo da cemo dotaci srecu. Kad-tad. Zivot nas zavodi. I uzima. Ponekad i daje. Podmece sitna lukavstva. Dovoljno smo iskusni da vidimo kako se u nasem zivotu smenjuju lepo i ruzno, tuzno i veselo. I cini nam se kako su u tim malim dogadjajima sakupljeni svi ludi vetrovi tog luckastog svemira.I nekada nam se ucini kako nam je zivot podario srecu, nasu srecu, najvecu, i taman kad pomislimo da je mozemo prigrliti i cvrsto stegnuti da nam ne pobegne, desi se cudo. Sreca nam je opet izmakla. Tek tako. Neobjasnjivo. Jer, sta je sreca? Pa nista. Subjektivno stanje!

Autor: Slobodan Kostic
16. децембар 2011. у 00:55

Нема коментара:

Постави коментар